Autor: Marin Penavić (preuzeto s portala Jutarnjeg lista)
Neobično ali istinito: u mračna vremena terora nad pripadnicima drugih nacija i rasa, u Zagrebu je kut nacionalnog boksačkog ringa držao američki profesionalac crne boje kože
ZAGREB – Direktima i krošeima na pod je poslao stotine protivnika, u potrazi za slavom potegnuo je preko Atlantika, gdje je ukrstio šake s najjačim boksačima svog vre- mena, a u vihoru Drugog svjetskog rata zasjeo je na stolicu izbornika šakačkog predstavništva, kako su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zvali boksačku reprezentaciju.
Svojom tehnikom i znanjem lomio je sve protivnike i stekao mnoge obožavatelje u zemlji. Hrvatski je tek natucao, jer bio je – američki crnac.
Jimmy Lyggett u Americi je osvojio titulu prvaka u teškoj kategoriji, no samo u crnačkoj federaciji jer je tada bilo zabranjeno održavati mečeve između bijelaca i afričkih Amerikanaca. Silno se želio potvrditi kao najbolji na svijetu.
Pospremio je ono malo stvari koje je imao, sjeo na brod i doplovio u Europu. Godinama se borio s najboljim borcima Starog kontinenta, a dva puta se u njemačkom ringu susreo i s Maxom Schmelingom, profesionalnim prvakom Europe i svijeta. U prvoj borbi bio je diskvalificiran, a drugu su suci proglasili neriješenom.
Borio se u različitim kategorijama po Engleskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, a nastupao je i u Zagrebu.
Vještinu i snagu okušao je s Jurom Modrićem, povratnikom iz Amerike. Ta je borba također završila neriješeno.
U Beču je upoznao Hrvaticu Rozu. Planula je ljubav koja je dovela do braka.
Vjerojatno na nagovor svoje supruge, 30-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, došli su živjeti u Zagreb, gdje je Jimmy u svojoj 33. godini o klin objesio rukavice za profesionalne borbe i odlučio se okušati kao trener.
U tom razdoblju bio je učitelj mladim boksačima u gotovo svim klubovima koji su postojali u Zagrebu. Počeo je u Croatiji Zagreb, a prošao je kroz Herkules, Makabi i Radnik.
Kad je osnovana NDH, preuzeo je vođenje reprezentacije na nagovor Miška Zebića, alfe i omege za sport u tadašnjoj državi, koja se nije mogla pohvaliti tolerancijom prema pripadnicima drugih nacija i rasa.
– Jimmy je pričao smiješnom mješavinom engleskog, njemačkog i hrvatskog. Bilo je to prilično simpatično za prosječnog promatrača, no on se uvijek trudio usavršiti jezik. Na treningu se uvelike koristio mimikom, gestikulacijom kako bi bolje i preciznije objasnio što želi. Često je i direktno demonstrirao boksačke stavove i kretnje, čime je zaokupljao potpunu pozornost mladih boksača, svojih učenika – precizno i s velikim žarom objašnjavao nam je Zvonimir Bušić, autor knjige “Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa”.
Lyggett je u Zagrebu stanovao sa suprugom Rozom na raskrižju Klaićeve i Kačićeve, a ubrzo nakon dolaska otvorio je privatnu boksačku školu u Ilici iznad knjižare Kugli, na broju 30.
Uskoro je upoznao ugostitelja Bednjanca, koji je imao lokal na križanju Frankopanske i Varšavske, gdje se danas nalazi gostionica Zagorcu. Tu je došlo do velike i pozitivne promjene.
Naime, Bednjanec mlađi obožavao je boks, a pokazivao je i veliku sklonost profesionalizmu. Kao dobar otac, Bednjanec stariji ustupio je svoje skladište robe u Preradovićevoj, koja se uskoro pretvorila u dvoranu za treninge s ringom i cijelom opremom. Odaziv mladeži na treninge bio je fantastičan.
– Sve vrijeme koje nije provodio pokraj ringa i u dvoranama Jimmy Lyggett je provodio sa svojom ženom. Svaki slobodan trenutak posvećivao je njoj. Kada je već “išao van”, najčešće se družio s boksačkim i sportskim djelatnicima, boksačkim trenerima i sucima te drugim sportskim dužnosnicima. Odlazili bi Bednjancu u gostionicu, ali Lyggett nije baš pio. U toj gostionici uvijek se moglo naći nekog iz tadašnjeg boksačkog svijeta – objašnjava Bušić način života tamnoputog trenera.
Lyggett nikada nije povisio ton na boksače ili svoje učenike. Djelovao je prilično smireno, tvrdi Bušić. Zbog njegova poznavanja šakačkog sporta, svestranosti i trenerske sposobnosti svi su ga željeli imati u kutu za vrijeme borbi. Uvijek je promatrao protivnike, proučavao njihov stil do najsitnijih detalja, a za vrijeme pauze između rundi objašnjavao bi svom boksaču kako treba nastavljati borbu – kaže Bušić.
– Mogao je svakog nagovoriti da dâ sve od sebe u meču. Kroz njegove je ruke prošlo između 60 i 70 ozbiljnih sportaša i nebrojeno mnogo početnika. Bio je fascinantan čovjek i boksač. Kada ga ne bi bilo u kutu, nitko nije bio zadovoljan, ni boksač ni tadašnji funkcionari koji su promatrali borbe. Gledajte, tada su se održavale i međunarodne borbe, među ostalim, s Nijemcima, Mađarima, Talijanima, Slovacima i Rumunjima. Dvorane su uvijek bile krcate, tražila se karta više, kako na gostujućim mečevima, tako i na domaćim. Ljudi se varaju ako misle da u vrijeme NDH nije bilo interesa za sport i natjecanja – tvrdi Bušić, koji je u vrijeme razgovora radio na svojoj novoj knjizi.
Kao posvećeni sportaš, Lyggett se u turbulentno vrijeme Drugog svjetskog rata uopće nije bavio dnevnom politikom. Jednostavno, nije ga zanimala. Vodio je boksače i to je bio njegov život. No, nije volio komunizam i komuniste. Stoga je i njegovu životu u Hrvatskoj, kako se približavao svršetak rata, došao kraj.
U NDH ga nitko nije dirao, nije imao nikakvih problema s vlastima, no kako je bilo sve očitije da država neće još dugo opstati, Lyggett se zabrinuo. Strah od komunista postajao je sve jači te je pred kraj rata prihvatio poziv svog brata i odlučio se vratiti u Ameriku.
Nagovorio je svoju suprugu Rozu da zajedno krenu na put u Ameriku. Nije ga pokolebalo ni to što su mu svi tada govorili da ostane, da nema razloga da napusti Hrvatsku te da će, bez obzira na sve, i dalje moći trenirati nove naraštaje boksača.
Jimmy i Roza otisnuli su se 1945. na put u Ameriku preko Italije. U Milanu su mjesecima čekali brod koji će ih odvesti, kako je vjerovao, na sigurno.
No, Roza se naglo razboljela i nije dočekala kraj putovanja. Umrla je u Milanu, a Jimmy je sam nastavio put, slomljena srca. Prema nekim podacima, umro je u Americi 1955. godine.
– Ako hoćete najuspješnijeg boksača, onda je to Krizmanić; ako hoćete najoriginalnijeg, onda je to Vuzem; no samo je jedan stvarno najbolji – Jozić. Tako su novinari u NDH opisivali danas jednog od posljednjih Lyggettovih živućih pulena, Mladena Jozića. Ima tehniku, brzinu i kondiciju, a kad udara, to je brzo i precizno. Odlično trpi udarce, pobrojali su njegove vrline.
Mladen Jozić bio je amaterski prvak NDH i Jugoslavije, boksao je u više od 220 borbi, a njih 40 završio je nokautirajući protivnika. Zanimljivo, kao tinejdžer htio se baviti samo gimnastikom.
Listamo stare albume u prostranom dnevnom boravku u središtu Zagreba. Mladen je za svoje godine vitalan i neobično brz na jeziku. Kvrgavim boksačkim prstima prelazi po crnobijelim fotografijama.
– Ušao sam u jednu dvoranu za koju su mi rekli da je gimnastička. Priđe mi trener i kaže: ‘Ovdje se samo boksa’. Ja kažem: ‘Dobro, svejedno, onda me upišite na boks’. Je, kaj sam mogel? Počel sam trenirati i skužili su da imam talenta. Bacili su me kao juniora u teške borbe da vide dal bum isplival. Bome sam tada dobival batina. Ali, isplival sam i – ostal na nogama. Tak je sve krenulo – prisjeća se.
Rođen je 1925. u Zagrebu, a boksačke rukavice navukao je sa 16 godina. Trenirao ga je i Jimmy Lyggett. Zvali su ga Glista, njegove kategorije bile su prvo muha i bantam, a poslije laka.
– Čujte, on vam je bil jako dobar trener, sav u sportu. Dok je bil u Endehaziji, nije imal nikakvih problema. Majke bi se zaustavljale na cesti i svojoj djeci pokazivale na čudnog crnog čovjeka, ali nitko ga, koliko se sjećam, nije vrijeđao. Živio je za boks – kaže Mladen.
Na jednog fotografiji stoji Lyggett okružen mladim boksačkim, ili kako su ih onda zvali – šakačkim nadama.
– Pogledajte, samo smo Vjeko Jakopović i ja od ovih na slici još živi. A i on je teško bolestan. Ne ustaje iz kreveta. Svi su drugi mrtvi – tvrdi. Najveći rival mu je bio šakač iz Subotice.
– Je da, Šovljanski je bio opasan. Par puta smo se potukli, svaki put bi drugi pobijedio. A bio je jedan od najvećih tada. Boksao sam i s Nelom Barbadorom, strašnim Talijanom. Sliku mi je potpisao i Max Schmelling, profesionalni prvak Europe i svijeta. Lijepa vremena, ali su prošla.
U novinama ovako opisuju njegovu borbu s češkim šakačem Mastikom: Dugo ga je Jozić čekao, a onda i dočekao. Mastik je krenuo, zamahnuo, a Jozić ga je pogodio direktno u bradu. Čeh je pao kao pokošen. Danas više nemamo zamjene za Jozića.
Dok čitamo izvatke iz novina, oči mu se pune suzama.
– Bili su to dani slave. Od boksa se nije dalo živjeti, ali živio sam za boks. Dvaput sam se ženio, ali mi je i druga supruga preminula. Svi su otišli… ( Tomislav Novak)